Domaće nije muzejno

Stoput sam jela štrukle, ali ove vaše … mhmmmm!

To je rečenica koju volim čuti. Idealna reakcija  naših gostiju za mene je osmijeh koji govori „ovo je zalogaj koji budi lijepa sjećanja“ ali na posve novi način. Nemam ambiciju biti muzej hrane, rekreirati doslovno stare recepte niti kuhati kao baka. Bez uvrede bakinoj kuhinji, naprotiv, s puno poštovanja. Uz svo divljenje koje osjećam prema velikim Chefovima, pravi naklon do zemlje zaslužuju naše mame i bake – one koje su kuhale svaki dan, bile pri volji ili ne, imale namirnica ili ne, bile umorne od svih drugih poslova koje su pored toga radile ili ne … Baš zato osjećam obavezu dati sve od sebe da sebi i vama stvorim taj osjećaj u trbuščiću nakon toplog tanjura koji nam je dala mama i baka. A dati sve od sebe za mene znači ne tek puko kopiranje njihovih jela, nego promišljanje što se u jelu može dodati, oduzeti, drukčijom tehnikom obraditi, da bi taj osjećaj bio još jasniji.  Ne vidim smisla u prekuhavanju nekih namirnica samo zato da sliče jelima moje bake – koja ih je, budimo iskreni, često prekuhala jer se jelo puno previše krčkalo na peći na drva dok je ona obavljala stotine poslova na vrtu, u polju,  u staji, oko kokošaka, prasadi … Ona nije imala luksuz baviti se jelom i samo jelom. Ja ga imam. Eto zato naši šufnudli nisu debeljuškasti kao bakini, jer smo Anita, naša kuharica u Augustu i ja, isprobavanjem došle do debljine koja se puno bolje sljubljuje s našim raguom, za koje treba samo minuta u kipućoj vodi da su kuhani a osjete se pod zubom. I na kraju dana, koje Anita radi brzinom munje, k’o od šale – “lijevom rukom” – ne samo zato što je ljevakinja :))). I tako naši recepti postaju zaista naši dok naša jela pobuđuju sjećanja na poznato i drago što nas je znalo usrećiti od glave do pete počevši na nepcu.