BOGEČKE PAŠTE

Bokci možda jesu siromašci i veliki Goether sigurno je bio u pravu kad je rekao: glad je najbolji začin.

Ali neka od jela koja su nastala iz nužde, od najmanjeg mogućeg broja sastojaka i to jedinih koji su bili dostupni, pravi su pravcati oblizeki.

Da smo u Italiji, to bi bile zvijezde kuhinje siromašaka koju poznajemo pod  nazivom – cucina povera.

Trganci, tjestenina u kojoj ima tek brašna, soli i vode, sigurno su jedna od njih. Za boljih dana bilo je i nešto krumpira pa su se radile ‘bogatije’ verzije: luleki, nudleki i šufnudli. Vrlo su slični njokima, barem po sastavu. Luleki čak i oblikom. Nudleki su nešto dugoljastiji a šufnudli najtanji i najšpičastiji. No ne postoji pravilo koje to definira i jako se razlikuje od domaćice do doomaćice. Tako je bilo u mojoj obitelji a već prva bakina susjeda imala je svoju verziju.

U Augustu trgance spojimo s umakom od mladog sira, karameliziranog ljubičastog luka i čipsanog špekeca.  Čipsani? Tanko narezani špek pržimo na laganoj vatri da se otopi sva mast a ostatak dobije krasnu tamno naranđastu boju. Takvi komadići hrskavi su i lomljivi na pogled a kamoli dodir :)))

Šufnudle spojimo s pačjim raguom. Skinemo sve meso s kostiju na našoj čuvenoj pečenoj raci i radimo klasičan ragu na bazi rajčice, aromatičnih trava, majčine dušice i ružmarina, bijelog vina, češnjaka … Lagano, lagano krčkamo nekoliko sati.

Imamo i nudleke od buče. Vrlo su slični njokima no umjesto krumpira koristi se pečena bundeva. Kako su blago slatkasti od buče, najbolje  im je društvo neki jači pesto. Radimo domaći pesto od medvjeđeg luka s orasima i pesto od našeg bosiljka iz velikih bačvi na terasi.

Radimo i naše široke rezance, što bi u Italiji bile tagliatelle. Ok, ovo baš i nije bilo za siromašne jer na kilogram brašna ide 9 jaja i 3-4 žutanjka. S njima se lako poigrati kad su umaci u pitanju. Nama je najdraži onaj sa šumskim gljivama – vrganji, lisičke, crne trubice … divote iz moslavačkih šuma, svježe, suhe, pretvorene u prah … sve može.